Balkan i EU

Poslije dvije decenije ratovanja i bolne ekonomske tranzicije, zemlje Balkana danas gledaju Evropu sa relativnim pesimizmom i niskim povjerenjem. Na žalost ponovo sa željom po emigraciji, koja se primjećuje narocito kod najtalentovanijih mladih ljudi. Ljudi su spremni na promjene ali sa skepsom u vezi njihovog vlastitog uticaja na rezultat. Možemo reći, da su građani svladali neke strahove iz prošlosti ali više nemaju iluzija. Preferiraju povlačenje u privatan život umjesto bavljenja politikom. U velikoj večini zemalja Balkana (osim u Albaniji i Crnoj Gori) sasvim je nestalo povjerenje u političke partije. U sve partije, bez iznimke. Istraživanja i 2010 pokazuju, da velika vecina smatra, da je placenje poreza, zbog neefikasnosti javne administracije – bacanje para.

Ali je jako interesantno primjetiti, da se uprkos velikom nepovjerenju u političare i pravosudni sistem, ljudi doimaju sretnijima nego što bismo mogli pretpostaviti kao i spremnijima vjerovati strancima nego što smo ikad mogli pomisliti.

U tim uslovima se stvara neki novi, normalni Balkan. Građani su naučili da žive u nefunkcionalnim zemljama, često, klaustrofobičnim uslovima, kompleksnim političkim labirintima i demokratijama, koje su loše menedžirane. Naučili su umjetnost podnošivog nezadovoljstva. Po Gallupu,  velika večina ne živi u strahu od novih oružanih konflikata, što je jako bitan podatak, ali su ujedno izgubili i nadu u brz ekonomski oporavak. EU je u očima ljudi Balkana (ponovo uz izuzetak Crne Gore i Albanije) izgubila svoju magiju, ali ne i važnosti.

Naime, sasvim je jasno, da su realističke nade o boljem životu i političkoj stabilnosti, vezane na ulazak pojedinih zemalja u EU. Paradoksalno možemo reći, da je Balkan (suštinski) danas mnogo više sastavni  deo Evrope, nego se to od njega i u EU očekuje. Problemi, sa kojim se regijon danas suočava su pre svega evropskog, ne balkanskog tipa. Pitanja, koja si danas postavljaju ljudi u regijonu, vezana su na budučnost i više ne na prošlost! T.j. kako če ekonomije Balkana da se oporave i rastu poslije krize u Evropi? Kako će multikulturne institucije, izgrađene posilje decenije rata i nacionalizama trajno da prežive, kada im vodeći evropski lideri istovremeno tvrde, da je multikulturalizam mrtav? Kako se mogu institucionalni angažmani, stvoreni da se zaustave ratovi, transformisati u efikasnu garanciju za zajedničku budučnost? Prava kriza Balkana nije u nefunkcionalnosti postoječih institucija, nego više u njezinoj ugrađenosti u modele, koje društva na Balkanu pokušavaju implementirati.

Europa se danas pre svega, fokusira na vlastite probleme. Ne ostaje joj vrijeme, da razmišlja kako ekonomska kriza utice na zemlje tzv. evropske periferije. Ali i to će brzo da se mjenja, jer je nova realnost Balkana sve više i nova realnost Evrope. Najviše posla mora da se obavi na ekonomskom polju gdje konsistentno ima najviše ocekivanja, koja nisu realizovana. Ljudi više nisu skloni konfliktima. Ne žele više problema, nego traže riješenja za izazove, koji stoje ispred njihovih obraza. Liberalizacija vizuma a i ekonomska kriza, na svoj paradoksalan način, doprinjeli su, da se oblaci, koji još uvijek ostaju iznad Balkana doimaju manje opasnim. Po skoro svim parametrima Crna Gora odstupa i doima se kao najspremniji deo Balkana.

Slovenija je ušla u proces tranzicije kao naotvoreniji deo bivše zajedniške zemlje. Baš pozicija otvorenosti uz jako snažno razvijeni sektor manjih i srednjih preduzeca, sposobnih i spremnih na takmičenje sa susjedima (pre svega Italijanima i Austrijancima) predstavljala je našu bitnu komparativnu prednost.

Mudri ljudi kažu, da pametni uce na griješkama drugih a oni drugi, na vlastitim griješkama. Prema tome mi dozvolite, da na osnovu današnje jako složene ekonomske situacije naše zemlje, pokušavam identifikovati strateške griješke, koje su napravljene u poslijednih dvadeset godina.

1   Izza samog stecanja nezavisnosti je tadašnja vlast zbog političkih, ne ekonomskih  razloga, likvidirala veći broj najvećih i tehnološko vrhunskih preduzeća (Metalna, Litostroj, Iskra) i razgradila Ljubljansku banku, koja se po obimu približavala sto najvećih banaka u svijetu.

2.  Verovatno najveća griješka je bio izabran model privatizacije (od masovnog akcionarstva, kroz insjadersko trgovanje sa hartijama od vrijednosti, pasivnoscu regulatora, do netransparentnih menedžerskih preuzimanja preduzeca) i zatvaranje slovenacke privrede od stranih investitora. Danas su najuspijesniji deo slovenaske privrede veliki izvoznici, mala i srednja preduzeca i strane kompanije.

3.   Nijedna slovenacka vlada nije postavila društvo znanja u centar privrednih reformi. Nisu ga dotakle ni na podrucju vrijednosti, politika kamoli strukturnih promjena. Tu je izgubljeno vrijeme, koje je npr. pomoglo skandinavskim zemljama u njihovim reformama.

4.   Zbog slabog nadzora, netransparentnih odluka i poslovanja, pre svega države i sa državom, u Sloveniji je porasla birokratizacija, pa i korupcija. Najčešći odgovor na pitanje, zašto neku stvar radimo na određen naćin je bio – pošto Brisel tako kaže.

5.  Banke, u velikoj dijelu još uvijek u državnom vlasništvu su u proteklim godinama kreditirale građevinarstvo i menedžersko preuzimanje preduzeca sa 6,8 milijardama eura. Da su banke samo sa malim procentom ušle na svetsko tržište, Slovenija bih danas imala deset puta više rizičnog kapitala za stvaranje visokotehnoloskih preduzeca.  

Bez obzira na sve pomenuto i Slovenija i Crna Gora su osuđene na uspijeh. Ako shvate, da je njihova veličina, zapravo velika prednost. Koncept mikro zemlje moze bazirati samo na otvorenosti, brzini razumijevanja i prihvatanja promjena, kolektivnoj neprekidnoj tražnji znanja i na kraju – razumijevanju, da necemo uspijeti zbog politike, nego uprkos njoj.

To ne znaci, da je politika nevazna. Daleko od toga. Finska (zemlja od samo pet milijona stanovnika) je na primer u pet poslijednih godina prije ulaska u EU 1995, sa sistemskim, makroekonomskim i tržišnim reformama potpuno transformisala svoju zemlju. Ujedno je sa jasno definisanom vizijom, strateškim ciljevima, politikom i institucionalnom infrastrukturom, obedbedila razvitak znanja i pokrenula tehnološki ciklus na osnovu inovacija. Finska je za samo deset godina ušla među globalne lidere.

Prosperitet nacije nije u rukama sreće ili sudbine. Prosperite nacije, je stvar naše svijesne odluke.

Uzmimo na primer istorijski primjer dve poznate zemlje Argentine i SAD, koji može poslužiti i kao odličan case study za EU. Obe zemlje se može uspoređivati na različite načine. SAD su proglasile nezavisnost 1776 i stvorile novu naciju u godini francuske revolucije 1789. Argentina je stekla svoju nezavisnost od Španjolskog imperijuma  pobunom 1810 godine, inspirisanom ameriškom revolucijom.

Obe zemlje su se u svojoj ranoj istoriji suočavale sa žestokim sukobima između onih, koji su htjeli centralizovanu vlast i onima, koji su htjeli moć sačuvati za federalne jedinice ili provincije.  Amerika je na kraju usvojila ustav, zajedničku valutu, centralnu banku i zadužila federaciju za menedžiranje obaveza svih federalnih jedinica. Sve to na osnovu principa koji je još danas zapisan na dollaru »E Pluribus Unum« - u mnoštvu jedini i uz strašnu političku opoziciju.

Argentina je prošla decenije sukoba između centralista, koji su htjeli i njihovih suparnika. Ustav je na kraju primjenio kompromisni sistem, koji je stvarao dodatne tenzije i završio u krvavom obračunu 1880, koji je uzeo 2500 života.

Sto godina poslije uzvika u Evropi i Americi – sloboda, jednakost i bratstvo, u Argentini su se zadovoljili sa uzvikom: mir, spokojstvo, sloboda.  

Ekonomije obe zemljetog doba su posve usporedive – agrarni narodi, koji potiskuju granice prema zapadu, divljini i hladnijim uslovima. U oba navrata, simbol su postali rančeri na granicama.  Kavboji i gauči - koji su predstavljaju hrabrost, nezavisnost i izdržljivost.

Ali pogled u dubinu, pokazuje prvu veliku razliku između pristupa – Amerika je izabrala put parceliranja zemlje za potrebe pojedinaca i porodica, dok su u Argentini zemlju stavili u ruke malobrojne elite.

SAD su imale istorijsku srecu prihvacanja prakse obrade zemlje koja proizlazi iz Britanije, Njemačke i Holandije. Zemalja sa mnogo ljudi i malo zemlje za obrađivanje, koji su sa sobom donijeli tradiciju i znanje poljuprivrednika na manjim imanjima. Argentina je za kontrast imala snažnu Španjolsku tradiciju bogatih vlasnika imanja koja logično dolazi u paketu sa elitističkom aristokratijom.

Obe zemlje su krenule osvajati zapad, nepoznate terene poseljene sa avtohtonim stanovnicimia.  Amerikanci prema Pacifiku, argentinci prema Andima. Ali ponovo na različite načine. Amerika je preferirala male naseljenike, koji su u izazovu prepoznali svoju budučnost, a Argentina se oslonila na velike zemljoposednike, koji su za osvajanje unajmili vojsku.

Za vrijeme prve velike poljuprivredne komercializacije u drugoj polovini 19. vijeka su Argentinom vladali veliki zemljovlasnici, koji su poljuprivredni rad promatrali prezirom i svoj život vodili u evropskim gradovima, u otmjenim salonima zadubljeni u evropsku literaturu i muziku. Prihvatili su polo, kao aristokratsku tradiciju i simbol argentinske elegancije, školovali svoje sinove na Etonu sa ultimativnim ciljem, da se udaju u poznate aristokratske porodice.

Američki pristup je bio mnogo manje atraktivan. Vlasnici posjeda nisu gubili vrijeme sa engleskim školama, nego su pokušavali biti što efikasniji sa odgojem stoke, dok su se u argentinskim pampama više bavili kukuruzom i pšenicom.

Takva je situacija zatekla obe zemlje u dobu prvog velikog zlatnog doba globalizacije – velike integracije tržišta za dobra, kapital i ljude između 1880 i 1914. Napokon stecen mir u Evropi se podudara sa rastom velikih gradova i urbanim konzumjerizmom. Međunarodna trgovina je naprijedovala sa strahovitom brzinom, troškovi transporta su drastično pali, a cijena žita u Londonu je bila dvostruko veća nego u Novom svijetu.

Fantastični uslovi za poljuprivredu u Americi i Argentini. Poljuprivreda na osnovu goveđeg mesa i žita je do kraja 19. vijeka smestila Argentinu više od Francuske i čak za jednu trećinu više od Italije, među deset najrazvijenijih zemalja u svijetu.

Ali zarađen novac nije iskorišten za dalji razvitak u smislu izgradnje bolje infrastrukture i novih tehnologija etc. što je tačno urađeno u Americi, Avstraliji, Kanadi, pa i u Velikoj Britaniji.

Iako je zbog zarade izgledalo, da Argentina slijedi, nije stigla ući na voz industrijske revolucije.  Velika Britanija je pokazala svijetu novi put, Amerika je slijedila kao druga, a bogata Argentina je kupovala tehnologiju, dok je  zaboravila uvijesti duh inovativnosti i promjena.

Več u slijedećem koraku je Argentina počela pozajmljivati novac , da bih slijedila potražnju, a platila bih ga sa odličnim poljuprivrednim rezultatima. Amerika je učila beskrajno brzo, Argentinci zbog jako centralizovanog i konzervativnog političkog sustava izuzetno sporo.

Da je građanski rat (1861-1865) završio pobjedom konfederacijskih snaga, događaji u Americi, bi neminovno krenuli putem Argentine. Jako važnu ulogu je u periodu 1901 -1909 odigrao prijedsednik Theodore Roosevelt koji je uspeo ujedno i maksimizovati i redistribuirati zlatna jaja tog doba - bez da je ispekao gusku, koja ih nosi. Počeo je sa razbijanjem monopola, zaštitom potrošača i davanjem glasačkih prava ženama.

Argentina u međuvremenu ostaje u statusu quo, pozajmljuje pare na zapadu, vladavinu bazira na uskoj eliti a tehnologiju uvozi, umjesto, da je razvija. Već 1891 Argentina mora da proglasi moratorijum na svoje dugove, u vrijeme, dok svijet ćeka da uđe u kataklizmička vremena.

Prvi svijetski rat završava period zlatnog doba globalizacije. 1914 je polovina fiksnog kapitala u Argentini (željeznice, telegraf, tvornice…) u stranom vlasništvu. Argentina nije globalna finansijska supersnaga, već najomiljenija destinacija za izvoz. Velika ekonomska kriza u 1929 drastično pokazuje, kako su obe zemlje u sasvim različitim situacijama.

Demokratski sistem u Americi je prihvatio, da bih izbegao diktaturu, nove ideje i absorbirao, do tada nezamislive poteze. Argentinski politički sistem je ostao zadovoljan sa dominacijom samo ovekovečive elite…. Nastavak nije potreban. Situacija sve do danas, je poznata.  

Blagostanje mogu ostvariti samo uspješne kompanije, odnosno poslovni sektor. Njega treba rasteretiti nepotrebnih davanja i omogućiti mu ulaganje u inventivne proizvode, lakše otvaranje radnih mjesta i povećanje izvoza.

Bogati pojedinci, kao što smo vidjeli na primjeru Argentine, koji svoje vrijeme preživljavaju na elitnim lokacijama širom svijeta obično predstavljaju ponos građana. Pretpostavljam, da su sa takvim životom jako zadovoljni. Možda čak i sretni. Ali na takav način ne doprinose blagostanju, a još manje konkurentskim prijednostima određene zemlje.

Izvinite mojoj drskosti ali Crna Gora ima ulazeci u nov razvojni ciklus prirodne uslove, koji su, ako razumijemo što budučnost donosi, gotovo slični uslovima, koje je imao npr. Katar u sedamdesetim godinama:

Bogastvo vodom, najvažnijom strateškom snagom novog vijeka, očuvanu i fantastično raznoliku prirodu - koja može biti najprepoznatija evropska destinacija za ekoturizam. Imate vrhunske istorijske destinacije, koje su u genskom kodu velikog dijela Evrope. Tu je odlična geostrateška pozicija na moru, za rezidenčni i navtički turizam.  Da ne pominjam povoljne vremenske uslove i avtentične kulture za poljuprivredu… Ali imate još jednu veliku komparativnu prednost  t.j. jednu od najotvorenijih privreda u novoj Evropi. I sve to na jako malom prostoru, koji će se na osnovu međusobne zavisnosti pretvoriti u svijetsku destinaciju novog vrhunskog kvaliteta života.   

A sad na kraju, dolazimo do najvažnijeg. Ko će da iskoristi pomenute resurse? Ulazak u Europu znaći veliku priliku, ali i opasnost. Priliku, ako smo aktivni ili čak proaktivni, a opasnost, ako ulazak u Evropu shvaćamo kao cilj. Ako smo zadovoljni time, da ćemo dobiti mesto kod stola velikih i uspješnih. Ulazak u EU će biti tek početak.

Cilj mora da je put promjena. Put, koji se nikada ne završava.

Danas ne postoji knjiga, niti konferencija, nastup političara ili direktora koji ne pominje kako su ljudski resursi ključ do uspjeha. Skoro svi pominju i nužan put uz poštovanje prirodnih pravila, društvenu odgovornost i trajnostni razvitak. Ali na žalost ne pominju proces, koji je esencijalan, da bih se sve do tada nabrojano u realnom životu iskoristilo. A to je transformacija sistema edukacije.

Ja se lično ne plašim za prirodu, jer će uvijek, da se odbrani od ljudskih poteza. Niti za društvenu odgovornost, jer pametni ljudi znaju, da je cijena koja se plača za moć – odgovornost.

Brine me savremena Platonova parabola u kojoj je i danas sve manje ljudi, koji uistinu razmišljaju vlastitom glavom. Umjesto sjena na zidu Platonove jame, promatraju reality showove, gutaju žutu štampu i žive umjesto svojih, virtuelne živote na društvenim mriježama. U školama gomilaju informacije u svoje glave i takmiće u skupljanju akademskih naziva.

Sve opisano mi liči na tužnu istinu, zbog koje kažu, da muškarci iz izstog razloga kupuju Playboy i National Geographic. Da bih se divili ljepotama, koje u svom životu nikada neće posjetiti. 

Rijećima Emersona - "U procesu rasti svakog čoveka nastupi trenutak, u kojem shvatimo, da je ljubomora neznanje, imitacija samoubistvo i da moramo sebe preuzeti kao svoju sudbinu. Bez obzira sto je univerzum prepun bogastva, za sebe nećemo dobiti ni zrno drugačije nego svojim radom, na posvećenom komadu zemljišta, koji nam je dat u obrađivanje. Snaga, koja je tada u nama, je nešto novo i samo mi znamo, gde su nam granice. A ni mi to zapravo ne znamo, dok ne pokušamo.«

Podgorica, 6. Januar 2011

Leonardo Peklar